Dom je tamo gdje je prošle godine bila Tanja

Prošle je godine Tanja Potrebica, članica HPD „MIV“,  bila na najvišoj planini koja je u cijelosti u Švicarskoj, na koju su Švicarci izuzetno ponosni – na Domu. Smješten je u Valais Alpama, visok 4545 m i zahtjeva izuzetan napor onima koji se na njega žele popeti. U planinarskim krugovima poznat je i po nazivu Katedrala.

Predavanje je započela svojom ljubavi prema planinarenju koju su joj već odmalena usađivali njezini roditelji, a fotografije su sve to zabilježile pa se kao djevojčica od 4 godine popela na Ivanščicu te mnoge okolne vrhove. Ljubav je samo rasla pa danas Tanja ima respektabilan planinarski životopis prošaran hrvatskim, mnogim alpskim vrhovima, ali i najvišim vrhom Afrike.

Priču o Domu započela je pakiranjem ruksaka sa svom mogućom opremom koja je za takav vrh bila potrebna. Sa svoja dva prijatelja krenula je krajem srpnja prošle godine, u najzahvalnije vrijeme za takve vrhove. Put je bio dugačak pa su prvu noć prespavali u Italiji, a već sljedeću dočekali u Domhütte na 2940 mnv, ishodišnoj točki za uspon na vrh. Do doma su trebali proći oko 1600 mnv, a drugi dan prema vrhu još 1500 mnv pa se Dom može smatrati fizički izuzetno zahtjevnim vrhom. Kombinirana tura vodila ih je čas ledenjakom, čas stijenama, a na samom vrhu jedva se našlo prostora za njih troje. Iscrpljeni su  nakon 16 sati hodanja, penjanja i spuštanja, stigli natrag do doma gdje ih je čekao zasluženi odmor, a drugi dan još pet sati spuštanja kružnim putom do Rande, ishodišne točke.

Tanja je svojim podvigom dokazala da je izuzetno izdržljiva i hrabra žena koja i u kriznim trenucima (zbog bolesti i iscrpljenosti) može vladati situacijom i biti ustrajna na putu do cilja. Bravo za Tanju, još ćemo je sigurno imati prilike slušati s nekom novom planinarskom pričom. (SV)

 

VIKI GROŠELJ – najviše svjetske vrhove okrunio humanitarnim djelima

U utorak 11. veljače dvorana CZK „Rudar“ opet je bila puna planinara i svih zainteresiranih zahvaljujući legendi slovenskog i svjetskog alpinizma Vikiju Grošelju. Mnogobrojni posjetitelji mogli su   svjedočiti bogatom fotografskom i videomaterijalu popraćenom Vikijevim zanimljivim pričama koje su nemali broj puta oduzimale dah.

Grošelj je u svom suverenom stilu od početka do kraja vrlo osebujno nizao svoje ekspedicije na vrhove svjetskih razmjera u kojima je najčešće život visio o niti, u kojima su izgubljeni životi bliskih partnera, u kojima je bilo mnogo lijepih, ali i tužnih doživljaja, ali je Viki svu ozbiljnost situacija uvijek dignuo na neku višu vrijednost širih razmjera, na pozitivu, a  duhovitim ih crticama učinio toplijima i ugodnima.

Ispenjati prvenstvenim smjerom mnogobrojne osamtisućake, biti na na 10 od 14 osamtisućaka, na nekima i bez kisika, voditi ekspedicije, zastavu Slovenije vinuti na najvišim vrhovima svih kontinenata – to su djela kojima su se svi posjetitelji mogli samo nakloniti i zahvaliti mu što postoji u planinarskom svijetu.

Ipak, mnogi su ostali zatečeni nečim još višim od svega toga, a to je njegov humanitarni rad kojim obogaćuje svoj životopis, a život čini lakšim mnogim nepalskim obiteljima bliskih izgubljenih prijatelja, ali i mnogim obiteljima i školama koje su bile uništene u potresu 2015. godine kojem je i on u Nepalu svjedočio.

Prošle su godine s njim na jednu malu humanitarnu ekspediciju krenuli i Bundekovi članovi Badema i Kruno koji su njegovo izlaganje dopunili svojim iskustvima i emocijama i tako svima približili ljepotu njegovog humanitarnog rada.

Viki je i odličan publicist, autor mnogih zanimljivih knjiga o svojim ekspedicijama, ponudio ih je publici i naglasio humanitarni karakter prodaje pa su mnoge knjige našle nove vlasnike.

Posebno  je predstavio svoju posljednju knjigu koja je izašla 2024. godine „ Mojih 33 odprav v najvišja i najbolj odmaknjena gorstva sveta“ za koju je predgovor napisao poznati Reinhold Messner, a koji je 2023. Vikija uvrstio na svoju poznatu listu Rock & Ice Stars u svom planinarskom muzeju Firmian u Bolzanu.

Čestitke, Viki, za sve planinarske i humanitarne pothvate, neka ih bude što više, a mi ćemo težiti da barem djelićem budemo dio takvih akcija! Sretno do sljedećeg susreta!

        

 

 

 

 

Zimski pohod na Pecu – u čast kralju Matjažu

Članovi PD Bundek u suradnji s prijateljima iz PD Lendava sudjelovali su u tradicionalnom pohodu na Peco, planinu koja skriva legende o kralju Matjažu.
Ukupno nas je bilo dvadesetak, a iako smo se nadali većim količinama snijega, priroda nas je nagradila predivnim sunčanim vremenom. Na vrhu (2125 m) dočekao nas je jak vjetar, no ništa nije moglo umanjiti ljepotu pogleda koji se pružao na sve strane. Na putu prema gore, okrijepili smo se u domu na Peci (1665 m), gdje smo napunili baterije za završni uspon. Na vrhu smo napravili nekoliko fotografija, upili ljepotu trenutka, a zatim se spustili natrag do doma, gdje smo uživali u dužoj pauzi i toplom planinarskom druženju. Nakon ukupno sedam sati hoda, svi smo se vratili puni zadovoljstva i ponosa na još jedan uspješan pohod. Planinarenje nije samo fizička aktivnost – to su trenuci koji nas povezuju, mjesta koja nas ostavljaju bez daha i uspomene koje nosimo sa sobom.
Hvala svima koji su sudjelovali – vidimo se na sljedećem izletu!
Planinarski pozdrav, Janja N., Foto:Renato Pahor

Naši vodiči na vježbi

8. 2. 2025. godine na Kalniku je održana je kombinirana vježba na kojoj su prisustvovala 43 planinarska vodiča. Voditelji je bio Saša Jurić, a od Bundeka su sudjelovali Kruno T., Dejan i Karolina. Bravo za sve!

 

„Ftičeki“ okupirali Čevo, najistočniji i najistaknutiji vrh Ivanščice

Subota, 8. 2. 2025., za male je planinare iz OŠ Belica bila vrlo aktivna i zanimljiva. Jutarnja lagana kišica koja ih je pratila od Varaždina do Podevčeva  ubrzo je stala, a s prvim koracima prema Čevu pojavilo se i sramežljivo sunce koje se često poigravalo s oblacima pa je čas bilo oblačno, čas sunčano – ali idealno za hodanje.

Oko 35 malih planinara i nekoliko roditelja i učiteljica zajedno s Bundekovim vodičima najprije je krenulo cestom pa kroz vinograde i livade stiglo do šume, a zatim je strmom stazom gazilo prema vidikovcu – Balkonu. Uz stazu su ih pozdravljale prve proljetnice, iz mahovine provirivale stijene, a vidici, nažalost, nisu bili daleki već nešto bliži – na dolinu Bednje i sela u podnožju. Vodič Kruno na terenu je malim planinarima objašnjavao sve ono što su u sklopu Dječje planinarske škole na predavanju u razredu teorijski usvojili. Osim što su usjeverili kartu, odredili neke azimute i planinarske ciljeve, mogli su na svojim mobitelima pratiti GPS tragove i tako se što bolje pripremiti za kvalitetnije i sigurnije planinarenje. Fotografiranje na istočnom vidikovcu, tiskanje štambilja na vrhu (564 mnv), zadržavanje i duži odmor na zapadnom vidikovcu nastavili su strmim spuštanjem i hodanjem prema Pustoj Beli, ostatku utvrde iz 12. stoljeća. Uslijedilo je još polusatno spuštanje do Belskog dola gdje ih je dočekao autobus.

Oko 4.5 sata hodanja, 480 visinskih metara, blizu 8 prijeđenih km – rezultati su to njihove aktivnosti, djece i odraslih, jedne obične subote koju su učinili neobičnom, u veselom planinarskom druženju koje će još dugo pamtiti. Bravo za male planinare, roditelje, učiteljice i njihove vodiče! (SV)