Autor: admin

Snovi služe da bi se ostvarivali…

I onda kad izgledaju nemoguće i onda kad streme u nebeske visine…

Stanko Nemac je planinar, naš dragi prijatelj i član Planinarskog društva Bundek iz Murskog Središća već 20 godina, odnosno, od samog osnivanja društva. Prije nekoliko godina je, na žalost, ostao bez vida. No nije ostao bez volje, želje i snova. Jedna od njegovih najvećih želja bila je popeti se na Triglav.

Nastavio je planinariti sa svojim društvom, a naš vodič Zlatko Mihocek je, kako bi pomogao prijatelju u nevolji, završio obuku za vođenje osoba s invaliditetom u planinu, s posebnim treningom za vođenje slijepih osoba. I tu počinje njihovo druženje i suradnja. Počelo je s jednostavnijim izletima da bi krenuli i na zahtjevnije uspone, pa su tako uspješno izvršili uspon i na Dinaru, na Pelješac na Svetog Iliju, na Kom, najviši vrh otoka Korčule i druge vrhove. Želja da se popne na Triglav je stalno jačala i odluka je pala da se taj uspon svakako isplanira i izvede. Ta želja je postojala godinama, ali bi se uvijek nešto ispriječilo. Ili loša prognoza, ili Stankova ozljeda koljena… I onda je pala odluka da se ove godine svakako popnemo na Triglav. Odabran je termin početkom 9. mjeseca, odrađeno nekoliko treninga na Ivanščicu po raznim stazama gdje su i drugi članovi ekipe vježbali vođenje Stanka po zahtjevnim terenima i dobili osjećaj za izbjegavanje prepreka i vođenje osobe koja ne vidi. Nakon toga odrađen je još i trening uspon na Izvor Mure i još više, i sve je bilo spremno za ekspediciju na Triglav. Odabrani su srijeda i četvrtak, 4. i 5. rujna 2019. godine, radni dani kako bi se izbjegla gužva koja vlada na Triglavu.

Skupila se ekipa u sastavu Zlatko Mihocek, Sonja Vršić, Renato Pahor, Kruno Petričević i Dubravko Balent – Costa. Išlo bi nas puno više, ali zbog odabira radnih dana usred tjedna mnogi nisu mogli na žalost s nama. Prognoza za taj tjedan nije bila obećavajuća, no pokazalo se da je odluka ispala dobra, a sreća ionako prati odvažne i hrabre, pa nas je nebo nagradilo s dva predivna dana, što nam je taman trebalo da bi uspjeli u svom naumu.

Krenuli smo u srijedu rano ujutro u 5,30 , u 9 sati bili smo u Rudnom polju i krenuli prema domu na Planiki. Prvobitno je bio zamišljen uspon do Kredarice i onda od Kredarice na vrh, ali je dogovorom vodiča na terenu, zbog informacije da su tjedan dana prije obnovljene sajle od Planike prema vrhu, ipak odabran taj put kao prikladniji i sigurniji Stanku za njegov uspon. Nakon 8 sati hoda oko 17 sati stigli smo do doma na Planiki, smjestili stvari, uživali na suncu, nešto malo pojeli i dogovarali se za sutrašnji uspon. Stanko je bio umoran pa je rano otišao na spavanje. Ostatak ekipe u domu se još malo družio, okrijepio i dogovarao za finalni dan.

U četvrtak smo ustali rano, puno prije izlaska sunca kako bi s izlaskom sunca bili spremni za uspon na vrh Triglava i imali dovoljno vremena za spuštanje natrag do kombija u Rudnom polju. Da se ne zavaravamo, nikome od nas nije bilo svejedno i svi smo strepili od tog uspona, priznali mi to ili ne… No, naš Stanko je fantastično hodao, imao u nas 100% povjerenja, izdržao sve i ispenjao cijeli ovaj put bez straha i bez problema, pa smo bili sigurni da će se isto tako popeti i na sam vrh. S obzirom da smo nosili hrpu opreme i užadi i karabinera i spravica za osiguravanje bili smo opterećeni teškim ruksacima iako smo višak stvari ostavili u domu do povratka. Uspon na vrh išao je bez problema, Zlatko je vodio Stanka za ruku sigurnim koracima preko klinova, kamenja i stijena, stavili smo mu penjački pojas i dodatno još pojas za prsni navez i stalno ga imali osiguranog gurtnama i užadi mada je Stanko hodao tako sigurno da osiguranje u nijednom trenu nije zatrebalo. Na usponu je bila velika gužva i stalno smo se mimoilazili s ljudima i puštali one brže naprijed, bilo je jako puno stranaca, Čeha, Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka i svi su se čudili što vide slijepog planinara i još više su se čudili kao on brzo i sigurno hoda. Tapšali Stanka i nas po ramenu i bodrili nas, poželjeli nam sreću i siguran uspon. Kad smo došli na vrh sreći nije bilo kraja, a da veselje bude još veće, na vrhu su bila dva harmonikaša i vesela ekipa koja je slavila neki rođendan pa kad su vidjeli našeg Stanka zasvirali su i zapjevali za njega. Grlili smo Aljažev stup sa suzama radosnicama u očima, bilo je tu svega, veselja, ponosa, euforije… Neki su i zapjevali i zaplesali. Nakon fotografiranja znali smo da slijedi najteži dio, sigurno se spustiti do doma na Planiki i nakon toga do Rudnog polja. No, kako smo se sigurno popeli tako smo se sigurno i spuštali, osiguravali smo Stanka, pravili sidrišta za slučaj proklizavanja i držali ga stalno na sigurnom užetu, mada to njemu stvarno nije trebalo jer je hodao bolje i sigurnije od nas koji vidimo… Najgore je bilo na nekoliko mjesta gdje je bio sipar i bilo je jako sklisko, no i to smo prošli bez većih problema. Spustili smo se do doma na Planiki, pokupili višak stvari i odmah krenuli prema Rudnom polju. U Vodnikovom domu smo napravili pauzu za ručak i brzo produžili prema Rudnom polju. Znali smo da nas čeka još dugi i opasan put prema dolje jer ima puno korijenja po stazi i kamenja za koje Stanko može zapeti. A dovoljan je samo jedan krivi korak da noga strada… Čak i onima koji vide. Spuštanje do Rudnog polja nije bilo nimalo lako. Bili smo opterećeni teškim ruksacima i već pomalo iscrpljeni od hodanja i uspinjanja dva dana, no volje i energije nije nedostajalo. Nismo se prepuštali euforiji, koncentracija je do zadnjeg trena bila maksimalna. Do kombija smo stigli u 21 sat navečer po mrklom mraku kroz šumu sa čeonim lampicama, iscrpljeni totalno, ali srca nam prepuna radosti i ponosa zbog ovog uspjeha.

U ta dva dana hodali smo ukupno 23 sata s teškim ruksacima, prošli smo 33 kilometra i popeli se i spustili više od 2000 metara… Tek drugi dan nakon prospavane noći shvatili smo svu veličinu i težinu našeg pothvata i nazivali jedni druge i čestitali si, a naročito našem Stanku… Ja sam pregledavao fotke cijeli dan sa suzama radosnicama u očima…

Hvala svima na podršci i pomoći… Mi smo još uvijek svi pod dojmom i prepuni emocije i teško je suzdržati veselje i emocije… Nadam se da će ovakvih uspona biti još i više… Hvala vam svima, dragi ljudi na porukama podrške i čestitkama… Nakon svega obratite pažnju što piše na majicama našeg Stanka i njegovog vodiča Zlatka: „Nemoguće je mišljenje, a ne činjenica!“ I zato pazite što sanjate i želite… Jer bi vam se moglo ostvariti… A naš Stanko već sanja i želi neke nove uspone… Samo neka se malo oporavi i odmori, a njegova ekipa će mu sigurno to pomoći i omogućiti…