Pohod sjećanja – za sve drage prijatelje planinare koji više nisu sa nama, nedjelja, 27.10.2019.

Prošle godine je na nivou svih planinarskih društava Međimurja dogovoreno da se zadnje nedjelje u listopadu organizira pohod sjećanja za sve drage prijatelje planinare koji više nisu sa nama i da svake godine jedno društvo bude domaćin. Pa je tako dogovoreno da ove godine domaćin bude PD Bundek iz Murskog Središća. Da ne bi samo hodali po gornjem Međimurju odlučili smo spustiti se malo i upoznati ljepote međimurske prirode oko rijeka Trnave i Mure, odnosnosamo ušće Trnave u Muru za koje mnogi ni ne znaju gdje se nalazi. Okupljanje za ovaj pohod će biti u Goričanu na”Šuderici” od 10.00 – 10,30 sati. Organiziran je autobus koji polazi iz Murskog Središća (autobusni kolodvor) u 9,00 sati a sa gradskih bazena u Čakovcu u 9,15 sati. Cijena autobusa je 20 kuna a vi možete sami organizirati prijevoz ako želite i doći direktno u Goričan na “Šudericu”. Druženje po završetku pohoda je u Caffe & Bistro Atlanta Goričan gdje je za sve sudionike koji budu htjeli (potrebno navesti kod prijave) osiguran grah s kobasicom za 20 kn ili vege obrok za 25 kn, a možete naručiti i nešto po svom izboru iz bogate ponude Atlante. Trasa pohoda duga je 10-tak kilometara i planirano vrijeme hodanja je 2 sata sa pauzama po potrebi. Trasa je lagana šetnja po travnatim putevima, nasipima i šodranom putu. Prijave se primaju do petka, 25.10.2019. godine najviše da se zna koliko obroka osigurati i da se napuni autobus. Dobro nam došli!

Prijedlozi izleta za 2020. godinu!

Dragi prijatelji, planinari, avanturisti, putnici, izletnici…

Bliži se kraj 2019. godine i polako se moramo pripremati za nadolazeću 2020. godinu u kojoj želimo još više planinariti sa vama nego u ovoj godini.

Zbog toga, kao i svake godine u ovo doba primamo vaše prijedloge i sugestije za izlete i destinacije koje bi htjeli sa nama posjetiti iduće godine. Molimo vas da ispunite našu online formu koja se otvara na linku ispod i da nam date vaše prijedloge, želje i sugestije, bez ikakvih obaveza, podaci neće ići u javnost. Prijedloge skupljamo do kraja listopada, a u formi imate polja za 5 prijedloga, no možete formu ispunit i više puta ako imate puno prijedloga. Sve vaše prijedloge uzet ćemo u obzir i razmotrit na našem vodičkom sastanku početkom studenog i mnoge od njih ćemo sigurno uvrstit u naš godišnji plan izleta za 2020. godinu! Hvala unaprijed!

Slemenova špica – nedjelja, 20.10.2019.

Slemenova špica je vrh s, vjerojatno, najpoznatijim pogledom u Sloveniji. S njega imamo najljepši pogled na najmarkantniju planinu. Slika koja se nalazi u gotovo svakom planinarskom kalendaru pogotovo sa zlatnim nijansama ariša u jesen. Pogled na Jalovec oduzima dah. Vodimo vas da i vi provjerite tu ljepotu zlatnih arišai prekrasnog pogleda na Jalovec. Izlet je primjeren svim generacijama.

Plakat sa izlet a svim informacijama.

23. Pohod po poteh Miška Kranjca – subota, 5.10.2019.

PD Bundek vas vodi na tradicionalan, 23. Pohod po poteh Miška Kranjca. Prijave se primaju do četvrtka, 03.10.2019. godine a do tog datuma se možete i odjaviti od izleta, nakon toga odjave su moguće samo ako postoji lista čekanja, u protivnom si sami pronalazite zamjenu ili plaćate kao da ste na izletu bili. Cijena prijevoza osobnim automobilima je 10 kn (plaća se vozaču), kod prijave obavezno napomenite ako ste u mogućnosti voziti vlastitim automobilom. Startnina je 5 eura i plaća se kod prijave a tko želi, na kraju pohoda može kupiti topli obrok za 6 eura. Više informacija na plakatu, prijava i pregled prijava su na linkovima ispod. Dobro došli.

“Ftičeki” OŠ Belica – Premužićka i Jablanac – 13./14.09.2019.

Postoji li  recept za savršen vikend?

Naravno! Potreban vam je jedan autobus (s vozačem), puno mladih planinara “Ftičeka” iz OŠ Belica, nekoliko teta učiteljica, nekoliko vodiča PD “Bundek” Mursko Središće, nekoliko roditelja i prijatelja, jedan predivan planinarski dom u Jablancu sa super ljubaznom tetom domarkom Jadrankom Čoklicom i čarobna priroda Velebita, Jablanca i uvale Zavratnica.

Rezultat? Dva dana prepuna smijeha, učenja, zabave, druženja, kupanja, ali i hodanja, obaveza, tolerancije… Kako bi rekla kolegica vodič Sonja Vršić:“ Prava škola za život! Djeca su u dva dana naučila više o životu, prirodi, druženju, suradnji, nego u učionicama  u dva mjeseca…

No, ukratko, na sam petak 13. krenula je skupina mladih planinara “Ftičeka” iz OŠ Belica autobusom do Zavižana. Tu smo lijepo provjerili opremu, zategnuli obuću, prekontrolirali vodu, ponovili pravila sigurnog kretanja i ponašanja u prirodi i planinama te krenuli  pod vodstvom vodiča PD „Bundek“ (Sonja Vršić, Zoran Marcijuš, Dubravko Balent – Costa i Nevenke Ribarić kao pomogačice) na Premužićevu stazu, dionicu od Zavižana do PK Alan. Vrijeme je bilo savršeno, ni pretoplo, ni prehladno, malo vjetra da nam ne bude vruće i dan kao stvoren za hodanje. Uživali smo u pogledima na predivnu prirodu svugdje oko nas i tako cijelim putem do Alana. Premužićeva staza s razlogom slovi kao jedna od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj. Bilo je tu i smijeha i veselja i žuljeva i jadikovki koliko još treba hodati… Ali nakon dolaska na Alan sve muke se zaboravljaju istog trena i ostaje samo uživanje i smijeh. Na Alanu nas čeka autobus i vodi do Planinarskog doma Miroslav Hirtz u Jablancu gdje nas dočekuju naši domaćini i smještaju po sobama. Čim smo smjestili stvari, djeca su odmah pod vodstvom starijih odjurili na kupanje, a neke učiteljice su se aktivirale u pripremi večere. Nakon večere i druženja na terasi trebalo se odmoriti  i naspavati za sutrašnji dan pun uzbuđenja. Nakon doručka odlazimo do Zavratnice, jedne od najljepših uvala u Hrvatskoj. Obilazimo cijelu uvalu, odrađujemo sat biologije i krećemo natrag u dom. Kupanje, sladoled, veselje, dok grupa učiteljica i njihovih pomagača (malih planinara) priprema ručak. Nakon ručka tužni zbog odlaska, ali prepuni dobrih vibracija i lijepih sjećanja, opraštamo se od naših ljubaznih domaćina, domara planinarskog doma i krećemo na put kući. Dojmovi se još nisu slegli, ali svi se slažemo samo u jednom, ovakve stvari treba ponavljati što češće kako bi nam svima bilo ljepše i sadržajnije u životu. Kod djece se razvija osjećaj zajedništva, ljubav prema prirodi, ljubav prema druženju, uče se obavezama, a sve to kroz igru i zabavu. Do nekog sljedećeg druženja, hvala svima na predivnom vikendu… (DCB)

Snovi služe da bi se ostvarivali… ili kako smo pomogli slijepom planinaru Stanku da se popne na Triglav…

Snovi služe da bi se ostvarivali…
I onda kad izgledaju nemoguće i onda kad streme u nebeske visine…
Stanko Nemac je planinar, naš dragi prijatelj i član Planinarskog društva Bundek iz Murskog Središća već 20 godina, odnosno, od samog osnivanja društva. Prije nekoliko godina je, na žalost, ostao bez vida. No nije ostao bez volje, želje i snova. Jedna od njegovih najvećih želja bila je popeti se na Triglav.
Nastavio je planinariti sa svojim društvom, a naš vodič Zlatko Mihocek je, kako bi pomogao prijatelju u nevolji, završio obuku za vođenje osoba s invaliditetom u planinu, s posebnim treningom za vođenje slijepih osoba. I tu počinje njihovo druženje i suradnja. Počelo je s jednostavnijim izletima da bi krenuli i na zahtjevnije uspone, pa su tako uspješno izvršili uspon i na Dinaru, na Pelješac na Svetog Iliju, na Kom, najviši vrh otoka Korčule i druge vrhove. Želja da se popne na Triglav je stalno jačala i odluka je pala da se taj uspon svakako isplanira i izvede. Ta želja je postojala godinama, ali bi se uvijek nešto ispriječilo. Ili loša prognoza, ili Stankova ozljeda koljena… I onda je pala odluka da se ove godine svakako popnemo na Triglav. Odabran je termin početkom 9. mjeseca, odrađeno nekoliko treninga na Ivanščicu po raznim stazama gdje su i drugi članovi ekipe vježbali vođenje Stanka po zahtjevnim terenima i dobili osjećaj za izbjegavanje prepreka i vođenje osobe koja ne vidi. Nakon toga odrađen je još i trening uspon na Izvor Mure i još više, i sve je bilo spremno za ekspediciju na Triglav. Odabrani su srijeda i četvrtak, 4. i 5. rujna 2019. godine, radni dani kako bi se izbjegla gužva koja vlada na Triglavu.
Skupila se ekipa u sastavu Zlatko Mihocek, Sonja Vršić, Renato Pahor, Kruno Petričević i Dubravko Balent – Costa. Išlo bi nas puno više, ali zbog odabira radnih dana usred tjedna mnogi nisu mogli na žalost s nama. Prognoza za taj tjedan nije bila obećavajuća, no pokazalo se da je odluka ispala dobra, a sreća ionako prati odvažne i hrabre, pa nas je nebo nagradilo s dva predivna dana, što nam je taman trebalo da bi uspjeli u svom naumu.
Krenuli smo u srijedu rano ujutro u 5,30 , u 9 sati bili smo u Rudnom polju i krenuli prema domu na Planiki. Prvobitno je bio zamišljen uspon do Kredarice i onda od Kredarice na vrh, ali je dogovorom vodiča na terenu, zbog informacije da su tjedan dana prije obnovljene sajle od Planike prema vrhu, ipak odabran taj put kao prikladniji i sigurniji Stanku za njegov uspon. Nakon 8 sati hoda oko 17 sati stigli smo do doma na Planiki, smjestili stvari, uživali na suncu, nešto malo pojeli i dogovarali se za sutrašnji uspon. Stanko je bio umoran pa je rano otišao na spavanje. Ostatak ekipe u domu se još malo družio, okrijepio i dogovarao za finalni dan.
U četvrtak smo ustali rano, puno prije izlaska sunca kako bi s izlaskom sunca bili spremni za uspon na vrh Triglava i imali dovoljno vremena za spuštanje natrag do kombija u Rudnom polju. Da se ne zavaravamo, nikome od nas nije bilo svejedno i svi smo strepili od tog uspona, priznali mi to ili ne… No, naš Stanko je fantastično hodao, imao u nas 100% povjerenja, izdržao sve i ispenjao cijeli ovaj put bez straha i bez problema, pa smo bili sigurni da će se isto tako popeti i na sam vrh. S obzirom da smo nosili hrpu opreme i užadi i karabinera i spravica za osiguravanje bili smo opterećeni teškim ruksacima iako smo višak stvari ostavili u domu do povratka. Uspon na vrh išao je bez problema, Zlatko je vodio Stanka za ruku sigurnim koracima preko klinova, kamenja i stijena, stavili smo mu penjački pojas i dodatno još pojas za prsni navez i stalno ga imali osiguranog gurtnama i užadi mada je Stanko hodao tako sigurno da osiguranje u nijednom trenu nije zatrebalo. Na usponu je bila velika gužva i stalno smo se mimoilazili s ljudima i puštali one brže naprijed, bilo je jako puno stranaca, Čeha, Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka i svi su se čudili što vide slijepog planinara i još više su se čudili kao on brzo i sigurno hoda. Tapšali Stanka i nas po ramenu i bodrili nas, poželjeli nam sreću i siguran uspon. Kad smo došli na vrh sreći nije bilo kraja, a da veselje bude još veće, na vrhu su bila dva harmonikaša i vesela ekipa koja je slavila neki rođendan pa kad su vidjeli našeg Stanka zasvirali su i zapjevali za njega. Grlili smo Aljažev stup sa suzama radosnicama u očima, bilo je tu svega, veselja, ponosa, euforije… Neki su i zapjevali i zaplesali. Nakon fotografiranja znali smo da slijedi najteži dio, sigurno se spustiti do doma na Planiki i nakon toga do Rudnog polja. No, kako smo se sigurno popeli tako smo se sigurno i spuštali, osiguravali smo Stanka, pravili sidrišta za slučaj proklizavanja i držali ga stalno na sigurnom užetu, mada to njemu stvarno nije trebalo jer je hodao bolje i sigurnije od nas koji vidimo… Najgore je bilo na nekoliko mjesta gdje je bio sipar i bilo je jako sklisko, no i to smo prošli bez većih problema. Spustili smo se do doma na Planiki, pokupili višak stvari i odmah krenuli prema Rudnom polju. U Vodnikovom domu smo napravili pauzu za ručak i brzo produžili prema Rudnom polju. Znali smo da nas čeka još dugi i opasan put prema dolje jer ima puno korijenja po stazi i kamenja za koje Stanko može zapeti. A dovoljan je samo jedan krivi korak da noga strada… Čak i onima koji vide. Spuštanje do Rudnog polja nije bilo nimalo lako. Bili smo opterećeni teškim ruksacima i već pomalo iscrpljeni od hodanja i uspinjanja dva dana, no volje i energije nije nedostajalo. Nismo se prepuštali euforiji, koncentracija je do zadnjeg trena bila maksimalna. Do kombija smo stigli u 21 sat navečer po mrklom mraku kroz šumu sa čeonim lampicama, iscrpljeni totalno, ali srca nam prepuna radosti i ponosa zbog ovog uspjeha.
U ta dva dana hodali smo ukupno 23 sata s teškim ruksacima, prošli smo 33 kilometra i popeli se i spustili više od 2000 metara… Tek drugi dan nakon prospavane noći shvatili smo svu veličinu i težinu našeg pothvata i nazivali jedni druge i čestitali si, a naročito našem Stanku… Ja sam pregledavao fotke cijeli dan sa suzama radosnicama u očima…
Hvala svima na podršci i pomoći… Mi smo još uvijek svi pod dojmom i prepuni emocije i teško je suzdržati veselje i emocije… Nadam se da će ovakvih uspona biti još i više… Hvala vam svima, dragi ljudi na porukama podrške i čestitkama… Nakon svega obratite pažnju što piše na majicama našeg Stanka i njegovog vodiča Zlatka: „Nemoguće je mišljenje, a ne činjenica!“ I zato pazite što sanjate i želite… Jer bi vam se moglo ostvariti… A naš Stanko već sanja i želi neke nove uspone… Samo neka se malo oporavi i odmori, a njegova ekipa će mu sigurno to pomoći i omogućiti…